Piše: Esad RAHIĆ
Navikli smo na predizbornu šutnju, ali vremena se mijenjaju. U Sandžaku se pojavio novi društveni i politički fenomen: postizborna šutnja. Nakon izbora, obično se formiraju dvije političke formacije: politički pobjednici i politički gubitnici. Jedni slave i likuju, a drugi su u šoku i političkoj depresiji.
U Sandžaku nijedno od ovih pravila više ne važi. Niti dominira osjećaj trijumfalizma niti gorak ukus poraza.
Da li to znači da su svi na neki način zadovoljni? Ne. Naprotiv. Svi su zbunjeni i izbezumljeni. I donekle postiđeni, mada u svojim javnim nastupima to vješto prikrivaju.
Svi bošnjački lideri osjećaju da pobjednik izbora u Sandžaku ne potječe iz Sandžaka. Centrala tih stranaka jeste u Beogradu, a lideri su iz redova većinskog naroda. Ušli su u sandžačku političku utakmicu u gradovima s bošnjačkom većinom sa skromnim kapacitetima i mogućnostima. Iako su bošnjačke političke stranke osvojile uvjerljivu većinu odborničkih mjesta sa samo nekoliko svojih odborničkih mjesta, a u Tutinu sa samo jednim odbornikom, našli su se, zbog tradicionalne bošnjačke nesloge, u ulozi arbitra i jezička na vagi.
Bošnjačke sandžačke stranke još su jednom, ali ovaj put možda jasnije nego ikad, pokazale da su spremne ući u koaliciju s bilo kojom srpskom političkom strankom, samo ne mogu jedni s drugima.
Tutinska politička rapsodija
U općini Tutin, od 37 odborničkih mjesta, bošnjačke stranke i liste građana dobile su čak 36 odbornika. Srpska napredna stranka (SNS) Aleksandra Vučića dobila je samo jedno odborničko mjesto, što je i normalno jer u Tutinu živi oko 97 posto bošnjačkog stanovništva. Ko će vladati Tutinom u narednom četverogodišnjem periodu, odlučio je taj jedini srpski odbornik, koji je, na iznenađenje i zaprepaštenje javnosti, stao uz SDA Sandžaka, uprkos činjenici da je u proteklom četverogodišnjem periodu vođen bespoštedni politički i verbalni rat između SNS-a i SDA Sandžaka. Jedni druge etiketirali su najpogrdnijim kvalifikacijama, a i sami čelnici pomenutih dviju stranaka sve su najgore govorili jedni o drugima. Epilog je frapirajući. Navodni teški politički protivnici preko noći postadoše politički saveznici i koalicioni partneri. Građani su bili u šoku. Pitali su se zbunjeno: Da li je prethodna kontinuirana svađa između ovih dviju stranaka bila samo vješto izrežirana predstava za naivne građane i glasače, ili je Vučić ovim potezom želio da višestruko politički poentira? S jedne strane, spašavajući SDA Sandžaka u Tutinu, koja inače već decenijama drži vlast u ovom gradu, a kojoj je za formiranje odborničke većine ovaj put trebao samo još jedan odbornik, Vučić je istovremeno postigao nekoliko efekata. Sulejmanu Ugljaninu pružio je slamku spasa, ali ga istovremeno i zadužio i obavezao na samo njima dvojici poznate ustupke. S druge strane, ovim potezom urnisao je ostatke harizme Ugljanina i ujedno poslao poruku Bošnjacima o Ugljaninovoj nedosljednosti i spremnosti da sa svakim uđe u koaliciju samo da bi ostao u političkoj igri.
Tutin je već tri decenije najjače uporište SDA Sandžaka. SDA Sandžaka na svim je prethodnim izborima olahko osvajala apsolutnu odborničku većinu i uvijek do sada bila u mogućnosti da sama formira vlast. Nakon ovih izbora, SDA je prvi put u svojoj povijesti došla u poziciju da nema odborničku većinu, iako je pojedinačno i dalje najjača tutinska stranka, i da bez tuđe pomoći ne može formirati vlast. Došla je u sličnu situaciju kao nedavno DPS u Crnoj Gori, da ostale stranke zajedno imaju jednog odbornika više nego ona i da, kad se udruže, mogu formirati vlast i izbaciti SDA Sandžaka s vlasti u ovoj općini. Ugljanin je, na njegovu nesreću, prije izbora izgubio nekoliko istaknutih tutinskih čelnika svoje stranke koji su formirali grupu građana i osvojili tri odbornička mjesta, za koje su glasali razočarani simpatizeri SDA Sandžaka. Taman onoliko koliko mu je falilo da ima pristojnu odborničku većinu.
Osim toga, iznenadna smrt u saobraćajnoj nesreći višedecenijskog čelnika tutinskog ogranka SDA Sandžaka, koji je ujedno bio i potpredsjednik stranke, rahmetli Šemsudina Kučevića krajem 2017. godine pokazala se kao nenadoknadiv gubitak.
Ako bi SDA Sandžaka izgubila vlast i u Tutinu, to bi značilo da je ova stranka u svim sandžačkim općinama u opoziciji, što bi je uz veoma loš izborni rezultat u svim sandžačkim općinama dotuklo.
Uspaničeni Ugljanin očajnički se uhvatio za ispruženu ruku Aleksandra Vučića, svjestan da ga ta ruka istovremeno vadi iz političkog živog blata, ali i steže poput pitona oko vrata.
Pošto je izborni rezultat SDA Sandžaka na nivou ove regije bio katastrofalan, neko je morao snositi odgovornost za to i biti javno prozvan. Pošto lideri nikad nisu krivi, čak i kada je više nego očito da jesu, Ugljanin je svu krivicu za loš izborni rezultat svalio na svoje najbliže saradnike i na organe stranke, koje je preko noći ražalovao i posmjenjivao, u stilu one: ako već moraju padati glave, neka to budu tuđe, a ne moja.
Nedavno su se ovoj koaliciji prišla i dva odbornika SDP-a Rasima Ljajića, što je znatno ojačalo potencijal opstanka ove koalicione vlasti u narednih 4 godine.
Gospodar Vučić “poklanja” Sjenicu Zukorliću
Najveći sandžački grad svakako je najveće političko uporište SDP-a Rasima Ljajića. Ova stranka i njen lider ostvarili su u prijestolnici Sandžaka uvjerljivu pobjedu i dobar izborni rezultat i dokazali da sami imaju više pristalica u ovom gradu nego SDA Sandžaka i SPP Muamera Zukorlića zajedno. SDP je osvojila 21 odborničko mjesto, SPP 11, a SDA Sandžaka 9. Srpska lista, koja je okupila sve novopazarske srpske stranke, osvojila je 5 odborničkih mjesta.
Pobjednička SDP očekivala je da će osvojiti natpolovičnu većinu, što bi joj osiguralo komotnu i komfornu vladavinu naredne četiri godine, ali se ova ružičasta predviđanja nisu ostvarila. To je značilo da mora ući u koaliciju s nekim da bi mogla formirati gradsku vlast. Pošto je ova stranka na republičkom nivou u koaliciji sa SNS-om, bilo je prirodno za očekivati da će SDP formirati koaliciju sa Srpskom listom, čija je okosnica SNS. I to se i dogodilo. Tako je i u Novom Pazaru Aleksandar Vučić osigurao kontrolu nad gradskom vlašću. Pošto Srpska lista osigurava SDP-u odborničku većinu, njen je ucjenjivački potencijal ogroman i svojevrsna je politička omča oko SDP-ovog vrata. Stoga SDP mora ozbiljno razmisliti o proširivanju koalicije u doglednom periodu, vjerovatno sa starim koalicionim partnerom iz ranijih mandata, odnosno s odbornicima SDA Sandžaka.
Lider SPP-a Muamer Zukorlić bio je uvjeren da će prigrabiti vlast u općini Tutin, ali Tutin je beogradski politički suveren ostavio Ugljaninu. Zukorlić je bio očajan i vrlo ljut na svoje beogradske saveznike i političke pokrovitelje. Osjećao se izigrano i zapostavljeno. Pošto mu je bilo jasno da će izgubiti Prijepolje, zatražio je od svog političkog seniora svoj feudalni posjed. Pošto je Tutin ustupljen drugom, preostala je još Sjenica kao posljednja nada. I predsjednik Vučić mu velikodušno poklanja Sjenicu. Iako je osvojio u Sjenici manje glasova od Ugljaninove SDA Sandžaka, a ne mnogo više od SDP-a, skrpljena je najšira koalicija na teritoriji Sandžaka koju su sačinjavale, osim SPP-a, još i dvije srpske stranke SNS i SPS i jedna grupa građana. Pošto većinu odbornika čine odbornici koalicionih partnera, Zukorlić je svjestan da je vlast nad Sjenicom na staklenim nogama i da u potpunosti zavisi od Vučićeve dobre volje.
Tako je Aleksandar Vučić u sva tri sandžačka grada s bošnjačkom većinom uspostavio totalnu kontrolu i nadzor nad gradskom ili općinskom vlašću. Čak je i rasporedio gdje će ko vladati, davši svakom od svojih bošnjačkih sandžačkih političkih vazala u posjed po jedan grad s bošnjačkom većinom. I vuk sit i ovce na broju, s mogućnošću da vuk pojede neposlušnu ovcu kad god poželi.
Na vlast u Prijepolju se nakon ovih izbora ponovo vratila Ljajićeva SDP, potisnuvši iz vlasti Zukorlićev SPP. Ovo je više od izbornog poraza za SPP. Naime, Prijepolje je bio prvi grad u Sandžaku u kojem je u ime Bošnjaka ušla u vlast SPP i očekivanja od nje bila su velika. Smatralo se da će ovu šansu SPP pametno i maksimalno iskoristiti da građanima ne samo Prijepolja već i cijelog Sandžaka dokaže da umiju uspješnije obnašati vlast od drugih dviju sandžačkih političkih stranaka. Prijepolje je bilo neponovljiva prilika da se ova stranka pozitivno politički promovira. Uspješna, poštena i pravična vladavina Prijepoljem mogla je izvanredno poslužiti kao politički mamac i udica za efikasan ulov vlasti na narednim izborima i u drugim sandžačkim gradovima.
Izborni rezultat u Prijepolju na ovim izborima pokazao je da SPP nije položila prijemni ispit i da građani nisu zadovoljni načinom njihove vladavine u protekle četiri godine. Njihova prijepoljska politička premijera doživjela je potpuni fijasko.
SDP je u mirnodopskoj prijepoljskoj bici trijumfirao u ovoj općini i postao dio nove koalicione vlasti u ovom gradu, dok Zukorlićeva SPP prelazi u opoziciju. SDP Prijepolja imala je sreću da je na njenom čelu bio vrlo sposoban i poštovan čovjek u ovom gradu: Esad Hodžić, koji je, uz gradonačelnika Novog Pazara Nihata Biševca, najcjenjeniji kadar od svih ljudi kojima Rasim Ljajić trenutno raspolaže. I u ovoj općini, u kojoj su Bošnjaci manje od polovine stanovništva, totalnu kontrolu nad gradom ima SNS i njen lider Aleksandar Vučić.
Zacementirani vazalni odnosi
U preostalim dvjema sandžačkim općinama u srbijanskom dijelu Sandžaka, odnosno u Novoj Varoši i Priboju, bošnjačke stranke imaju simboličan značaj i više nego sporednu ulogu. U njima je apsolutni politički gospodar Aleksandar Vučić i SNS. Ondje srpske stranke nisu sebe dovele u tragikomičnu situaciju da od jednog ili dvojice bošnjačkih odbornika zavisi formiranje odborničke većine.
Dok bošnjačke sandžačke stranke ne mogu jedne s drugima, zbog evidentne i nenormalne netrpeljivosti, srpske stranke itekako mogu. Čak su, kao u Novom Pazaru, izlazile sa zajedničkom listom, da se nijedan srpski glas ne bi rasuo i uzaludno potrošio.
Zajednički izlazak s jednom listom bošnjačkih sandžačkih stranaka još je politička utopija i pusti san, koji će još dugo sa sadašnjim političkim akterima biti neostvariv.
Pošto su u sandžačkim gradovima formirane političke koalicije i ostvarena potpuna dominacija i kontrola Vučićevog SNS-a, politička borba sandžačkih političkih lidera preselila se na teren srbijanske prijestolnice. Naročito se teška borba vodi između SDP-a i SPP-a za eventualna ministarska mjesta i pozicije državnih sekretara. Sve su oči uprte u gospodara Vučića i u njegovu dobru volju. SDP će bez sumnje imati jedno ministarsko mjesto, ali tu poziciju ovaj put neće obnašati Rasim Ljajić, već neko drugo lice iz njegove stranke. U skladu s datim obećanjem prije izbora da neće biti dio nove Vlade, Ljajić je odlučio držati se date riječi i ostati dosljedan u tome, uz zadršku da u ovoj Vladi neće biti ministar, ali u sljedećoj, bude li u prilici, vjerovatno hoće.
Zukorlić očajnički želi ministarsko mjesto za sebe i za svoju stranku. On godinama želi da bude novi Rasim Ljajić, a to znači, za početak, da dobije ministarsku fotelju u Vladi. U Parlamentu on sada, umjesto ranijih dva, ima 4 poslanika i smatra da mu u skladu s tim pripada ministarsko mjesto i nekoliko mjesta državnih sekretara. Ali nešto mu se baš ne da. Ministarska fotelja mu nikad nije bila bliža. Po svemu sudeći, ponovo će mu izmaći iz ruku, uprkos ogromnim naporima i nastojanjima da do nje dođe.
Rasim Ljajić već je godinama za njega nedostižan i fatalan. Svaki put ga pobijedi i politički nadmudri. Zukorlić je neosporno retorički talentiran, ali to nije dovoljno za uspješnog političara. U političkom umijeću Ljajić mu je još nedostižna instanca. Neuporedivo vještiji i vispreniji politički igrač. Uvijek ga nadigra i nadmudri. Neko bi se umorio od toliko udaraca i poraza, ali Zukorliću se mora priznati da nikad ne odustaje od zacrtanog cilja.
U mandatu kada Rasim Ljajić svojom voljom neće biti ministar u novoj Vladi Republike Srbije, ministarska fotelja bila bi Zukorliću vrednija od suhog zlata. Ali, nova Vlada je mala bara s mnogo krokodila. Trenutno je oko sto ljudi u igri za ministarska mjesta. Za svako mjesto bore se najmanje po 4 kandidata. Vučić vješto vodi i ovu igru, drži kandidate u stravičnoj neizvjesnosti i dovodi ih u situaciju da međusobno vode iscrpljujuću borbu za ministarsku fotelju. To još više otežava i komplicira Zukorlićevo nastojanje da postane ministar. Razlika između Ljajića i Zukorlića ovaj put jeste i ta što Ljajić može opet da bude ministar i vjerovatno i potpredsjednik Vlade, ali neće, a Zukorlić svim srcem želi da bude ministar, ali darodavac ministarskih fotelja opet nije izgleda spreman da mu je ustupi.
Zukorlić doduše ima još uvijek u rukavu džoker, u smislu: ako mi ne ispunite moja očekivanja, ponovo ću biti retorički oštar i neposlušan. Ali taj novi eventualni pozorišni politički ekstremizam i avanturizam Zukorlića ne bi pio vodu kod građana Sandžaka.
Sve u svemu, nakon ovih izbora, nameće se surova realnost. Apsolutni pobjednik ovih izbora u Sandžaku neosporno je Aleksandar Vučić i njegov SNS. On, doduše, nije pobijedio Bošnjake, već su Bošnjaci, zbog kontinuirane nesloge i hroničnog nedostatka političkog i nacionalnog jedinstva, pobijedili sami sebe. Vučić je samo skrenuo cijelu situaciju u svoje političko riječno korito.
U trima sandžačkim općinama sa srpskom većinom (Prijepolje, Priboj i Nova Varoš) on ima skoro apsolutnu dominaciju. U općinama s bošnjačkom većinom, sa samo nekoliko svojih odbornika, zahvaljujući bošnjačkom političkom rotluku, također ima ogroman i presudan utjecaj i kontrolu.
Svakom od triju bošnjačkih sandžačkih lidera dao je po jednu općinu ili grad i tako zadovoljio svima neutoljive apetite za vlašću. Sandžački bošnjački politički lideri doveli su sebe u ponižavajuću i vazalnu situaciju: da im Vučić udjeljuje političku milostinju i da ga mole za parče vlasti. Što bi rekao naš narod: Niko ti ne može biti dušmanin kao što čovjek može samom sebi.
Sandžačka bošnjačka politička scena već je duže vremena oboljela od teškog karcinoma rotluka i nepomirljivosti i od toga sa sadašnjim političkim akterima očigledno lijeka nema, a na političkom horizontu i dalje preovladavaju tamni politički oblaci. Ovakvi kakvi smo, možda bolje i ne zaslužujemo.
Izvor: Stav.ba